Zoom instalacija i prijava u sustav

‐ (vodič za korisnike) -

 

Za sudjelovanje u programu Pisci na mreži koristimo platformu Zoom.

Nije potrebno imati Zoom korisnički račun (account). Dovoljno je registrirati se za konkretan događaj putem obrasca za prijavu.

---

1. Registracija za susret Pisci na mreži

 

Za pristup susretu potrebno se prethodno registrirati putem ove poveznice:

https://www.aquilonis.hr/zoom-registration

Prilikom registracije, molimo Vas da ispunite tražene podatke (ime, prezime, e-mail adresa i ostalo prema obrascu).

Nakon uspješne registracije na navedenu e-mail adresu primit ćete:

• potvrdu prijave
• osobnu poveznicu za pristup događaju

 

Važno: Poveznica koju zaprimite e-mailom namijenjena je isključivo Vašem pristupu.

---

2. Pristup događaju

Na dan održavanja susreta:

1. Otvorite e-mail s potvrdom registracije.
2. Kliknite na gumb ili poveznicu Join Meeting.
3. Zoom će se otvoriti:
   • u aplikaciji (ako je imate instaliranu) ili
   • u internetskom pregledniku (nije potrebno preuzeti aplikaciju).

 

Preporučujemo da se uključite 5–10 minuta prije početka radi provjere zvuka i internetske veze.

 

---

3. Nije potreban Zoom račun

Za sudjelovanje u programu nije potrebno imati Zoom račun niti se posebno prijavljivati u Zoom sustav. Dovoljna je registracija putem obrasca i korištenje poveznice zaprimljene e-mailom.

---

4. Poruka o grešci

Ako prilikom pokušaja pristupa dobijete poruku:

“This meeting is for authorized registrants only. Please enter another email address.”

to znači da pokušavate pristupiti događaju s e-mail adresom koja nije registrirana za ovaj susret.

 

U tom slučaju:

• provjerite jeste li se registrirali putem obrasca
• pristupite događaju putem osobne poveznice koju ste dobili e-mailom
• provjerite koristite li istu e-mail adresu s kojom ste se prijavili

 

Ako već imate pristupne podatke, događaju možete pristupiti i putem sljedeće poveznice:

https://www.aquilonis.hr/zoom

Meeting ID: 852 9746 7792

Pri ulasku koristite isto ime i prezime  kojim ste se registrirali.

---

5. Tijekom susreta

• Molimo sudionike da mikrofon drže isključenim dok ne dobiju riječ.

• Pitanja je moguće postaviti putem opcije Chat ili prema uputama moderatora.

• Ako je za sudjelovanje predviđena potvrda, potrebno je prijaviti se punim imenom i prezimenom.

148. Pisci na mreži, 29. listopada (srijeda) 2025. u 17 sati: Marina Vujčić

Gošća 148. programa Pisci na mreži bit će Marina Vujčić, autorica koju se s pažnjom čita i s pravom traži, čije se knjige traže, spisateljica čija je posebna „vještina zainteresirati čitatelja za po svemu neupečatljivog junaka, a još je teže graditi roman na samo jednom liku koji nam se, kao da sve nabrojano nije dovoljno, još i obraća u prvome licu.“ (Tanja Tolić) Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Marinom Vujčić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marinom Vujčić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Marini Vujčić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://hr.wikipedia.org/wiki/Marina_Vuj%C4%8Di%C4%87

https://fraktura.hr/autori/marina-vujcic/

https://www.gloria.hr/gl/kultura/razgovori/marina-vujcic-o-toksicnim-odnosima-i-novom-romanu-sve-je-zapocelo-mojim-odlascima-u-zensku-kaznionicu-15465727

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/marina-vujcic-za-tportal-raskrstila-sam-s-time-da-uvijek-moram-biti-jaka-i-sabrana-foto-20241215

 

Dodaci

Marina Vujčić, Tuđi život, roman, 2010.

Marina Vujčić, A onda je Božo krenuo ispočetka, roman, 2014.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja, roman, 2015.

Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, ulomak, 2019.

Marina Vujčić, 365 rečenica, ulomak, 2024.

Marina Vujčić, Stolareva kći, ulomak, 2024.

Marina Vujčić, Sigurna kuća, ulomak, 2025.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

kulturni roštilj

'Izvrnula sam priču jer ne mogu podnijeti da je to da muškarac ubije ženu uobičajeno'

Postavili smo pet pitanja Marini Vujčić, autorici čiji je posljednji roman 'Sigurna kuća' jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj

 

Marinu Vujčić, našu poznatu spisateljicu, ne treba posebno predstavljati. Otkad se 2010. godine pojavila na književnoj sceni, niže samo uspjehe. Njezin posljednji roman 'Sigurna kuća' objavljen je u travnju ove godine, a ubrzo se popeo do drugog mjesta ljestvice najprodavanijih izdanja domaće književnosti. Takav nam je roman, u kojem žena ubije muža, očito trebao. Vujčić smo zamolili da ga ukratko predstavi i pitali je kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima u Hrvatskoj. Također smo htjeli saznati što ju je inspiriralo da izvrne uobičajenu priču, njezino mišljenje o tome kako se može riješiti problem femicida u hrvatskom društvu, ali i kakvi su joj planovi.

 

Kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima domaće književnosti?

Osjećaj je, naravno, jako dobar. Prevladava zahvalnost što su čitatelji tako zdušno prihvatili priču kojom sam se gotovo opsesivno bavila nekoliko godina. Zbog njih se onaj moj pojedinačni osjećaj da o nekim stvarima treba naglas progovoriti sad materijalizirao u zajednički, pa mi je sve dobilo dodatni smisao. Stvarno je lijepo vidjeti svoj roman pri vrhu liste najprodavanijih knjiga. Čitatelji mi također javljaju da se 'Sigurna kuća' u knjižnicama trenutno ne može dobiti, da su svi primjerci posuđeni i onda još unaprijed rezervirani, tako da se stvarno ne mogu požaliti.

 

Za one koji ga još nisu pročitali, možete li ukratko predstaviti svoj roman 'Sigurna kuća'?

U jednoj rečenici, 'Sigurna kuća' je roman o ženi koja služi zatvorsku kaznu zato što je u samoobrani ubila nasilnog muža. No iza te jedne rečenice stoji i sve ono što joj je prethodilo: godine manipulacije, izolacije, kontrole, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, prijetnji, ucjena, torture, dominacije, oduzimanja prava na život dostojan čovjeka – ali i neučinkovitost sustava koji je iznevjerio moju junakinju. Roman posredno nudi odgovore i na sva ona pitanja koja neupućeni komentatori postavljaju na društvenim mrežama kad obiteljsko nasilje završi femicidom – zašto ga nije ostavila, zašto je uopće bila s njim, zašto nikome nije rekla, zašto je toliko dugo čekala... A upravo je to ono zbog čega sam ovaj roman i napisala. Sad sam najsretnija kad vidim komentare o svom romanu – a puno je takvih – 'nakon ove knjige više se nitko neće pitati zašto ga nije ostavila'. Dio romana odvija se u kaznionici pa imamo i tu dimenziju koja zaokružuje cijeli taj koncept krivnje i kazne, kojemu je moja junakinja izložena, ali i nekoliko drugih žena, s kojima je prisiljena na suživot u kojem ženska solidarnost nije baš na cijeni. Roman je napisan u drugom licu, iz perspektive glavne junakinje koja se obraća sebi da bi pokušala shvatiti kako joj se sve to dogodilo.

 

Lada Lončar, junakinja vašeg romana, nakon psihičkog i fizičkog zlostavljanja ubije supruga. Što vas je inspiriralo da izvrnete uobičajenu priču u kojoj smrtno stradavaju žene?

Htjela sam pokazati kako okolina i sustav mogu do te mjere iznevjeriti ženu koja trpi obiteljsko nasilje da je dovedu u situaciju da se mora sama obraniti. I kako se u tim rijetkim slučajevima kad muškarac završi mrtav umjesto nje opet preispituje njezin moral, njezina odgovornost i krivnja, njezine pogreške, njezini životni izbori – jer ona više nije žrtva nasilja nego ubojica. Iako je svog muža ubila u samoobrani, dobila je zatvorsku kaznu jer je 'prekoračila nužnu obranu' – a da je nije prekoračila, ne bi je više bilo. Sjetimo se samo slučaja Ane Magaš te kako se pisalo i govorilo o njoj. O njoj nitko nije napisao onu uobičajenu rečenicu da je lijepo pozdravljala susjede, koju u medijima dobije svaki izvršitelj femicida. Danas svi znamo tko je Ana Magaš, a nitko ne zna kako se zovu svi oni počinitelji femicida o kojima se izvještavalo, ni kako su se zvale žene koje su ubili. Izvrnula sam priču jer ne mogu podnijeti da je to da muškarac ubije ženu 'uobičajeno', da nam to postane 'normalno', da to bude rasplet na koji smo navikli, ali i zato da pokažem kako nema sigurne kuće za ženu jer će je, nakon što je godinama bila žrtva zlostavljanja, samo nastaviti zlostavljati sustav koji ju je preuzeo da je kazni za ono što je učinila.

U travnju, baš kad je izašao roman, ubijene su dvije žene, a femicid je nažalost čest u našem društvu. Što mislite, kako možemo riješiti taj problem?

Velik postotak slučajeva femicida ima prethodnu povijest prijavljivanja nasilja u obitelji, i to da su žene koje su ubili nasilnici prethodno tražile zaštitu i pomoć najporazniji je dokaz neučinkovitosti sustava. Nisam kompetentna da govorim o tome kako možemo riješiti taj problem, samo znam da se premalo radi na prevenciji, na osvješćivanju problema obiteljskog nasilja općenito, na senzibiliziranju javnosti za ovu temu. Trebalo bi početi od vrtića i škola, od malih nogu ukazivati na svako ponašanje koje ima potencijal za buduće nasilje, raditi na prepoznavanju obrazaca takvog ponašanja, na njihovoj osudi i sankcioniranju. Nismo svjesni koliko naizgled bezazlene rečenice poput 'Tko se tuče, taj se voli' ili stihova popularnih pjesama 'Bit ćeš moja ili ničija' mogu nanijeti štete i koliko pridonose normalizaciji nasilja. Drugi veliki problem koji moramo rješavati jest izvještavanje u medijima o slučajevima femicida i obiteljskog nasilja. Iako je većina medijskih kuća potpisala Medijski kodeks – vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu, nitko ga se ne pridržava. I dalje se u medijima romantizira ubojicu, navode se 'razlozi' zbog kojih je ubio svoju partnericu, spominje velika ljubav zbog koje nije mogao podnijeti to što ga je ostavila i slično, uz svjedočenja susjeda da je on uvijek bio 'duša od čovjeka'. To je praksa koja sigurno ne pridonosi smanjenju femicida i koja će neke sljedeće nasilnike spriječiti da ubiju ženu, a pogotovo nije praksa koja senzibilizira javnost za taj problem. O kaznama za počinjene zločine nema smisla ni govoriti jer u našem pravosudnom sustavu nema straha da ćete za oduzimanje tuđeg života dobiti onu doživotnu. Uz 'dobro vladanje', nećete ni desetljeće provesti u zatvoru.

Što je sljedeće za vas?

Krajem godine izlazi mi neobična knjiga dnevničkih zapisa, a pisala sam je prošle godine po konceptu 'svaki dan jedna rečenica, ni manje ni više'. Na kraju godine neplanirano sam imala rukopis pod nazivom '365 rečenica' i moj izdavač Fraktura odlučio ga je objaviti. Skiciram i neke nove stvari, ali neizvjesno je što će od svega toga uopće opstati. Trenutno sam zaokupljena vođenjem Kantuna kulture, novog edukacijsko-kulturnog centra u mom rodnom Trogiru, u kojem radim kao voditeljica kulturnih programa.

25. srpnja 2024.

 

Bilješka o autorici

Marina Vujčić je istaknuta hrvatska spisateljica, dramatičarka i književna urednica. Na književnoj sceni pojavila se 2010. godine romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014), Mogla sam to biti ja (2015), Susjed (2015), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016), Pitanje anatomije (2017), Pedeset cigareta za Elenu (2019) i Sigurna kuća (2024). 2021. godine objavljuje knjigu dnevničkih zapisa Stolareva kći, a u 2004. godini izlazi joj dnevnička knjiga 365 rečenica.

Dobitnica je V.B.Z. nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame. Romani Pitanje anatomije i Susjed prevedeni su na talijanski, Pedeset cigareta za Elenu na makedonski i ukrajinski, a Mogla sam to biti ja na makedonski jezik. Sigurna kuća prevodi se na njemački i bugarski. Bila je stalna suradnica Kazališta Ulysses i ravnateljica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Split. Danas radi kao voditeljica kulturnih programa u Kantunu kulture u Trogiru.

147. Pisci na mreži, 17. rujna (srijeda) 2025. u 17 sati: Ana Jurišić

Gošća 147. programa Pisci na mreži bit će Ana Jurišić, pjesnikinja koja nerijetko „započinje iz golemosti vlastita svijeta koji se kreće i mijenja, dotiče i dodiruje na mjestima koja su zatvorena kao školjka riječi i zastava koja tek stječe i gubi svoj teritorij, upravo onako kako se upire o slogove i sintaksu, u različite izražajne stilske registre: od harmoničnih nizova do izazovnih premetanja i preobrazbi od zvuka (šuma) do šume interpretativnih mogućnosti i izazova.“ (Miroslav Mićanović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Anom Jurišić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Anom Jurišić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ani Jurišić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.najboljeknjige.com/vijesti/prozor-u-poeziju-ana-jurisic-pet-pjesama

https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/stihotron-ana-jurisic/68805

https://www.youtube.com/watch?v=3tigg7f0JxQ

 

Dodaci
Ana Jurišić, Harikla, izbor, 2024.
Ana Jurišić, Venera kazimi, izbor, 2025.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tanja Tolić

Prozor u poeziju

Ana Jurišić: Pet pjesama

Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. Harikla je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad „nevidljivih tranzicija“ zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti

Još samo 30 godina

2050. život više neće biti moguć.

Otapa se polagano zaleđena povijest atmosfere:

drevne bakterije, virusi, metan unutar polarnog kruga.

Zemlja pravi mjesto za uragane, suše, pustinje,

epidemije, krvoprolića, kolaps resursa.

Pali veliku lomaču Arktika – 50 megatona karbon dioksida

u samo jednom valu što se vidi iz svemira.

2050. život neće biti moguć

i svatko se kreće prema tome kraju svojim koracima.

Netko sadi drveće, reducira otpad,

netko izbacuje meso, plastiku, odustaje od aviona,

netko diže spomenik palim ledenjacima,

netko obolijeva od anksioznosti, netko od poricanja,

eko-nihilizma, klimatskog očaja.

2050. život neće biti moguć

i samo ja još stojim, hipnotizirana luksuzom tvog tijela

iza duplog balkonskog stakla, u svijetloplavoj potkošulji

i s malom tetovažom ispod lijevog ramena.

Samo ja nedohvaćena posljednjim danima

(kraćeg od svih geoloških razdoblja),

unaprijed potrošenog antropocena.

Slušaj me:

Razrezat ćeš tablu svijetloplavih tableta

što ti je dala mama, pola za u torbu, pola

pored kreveta.

Čaša s vodom noću pravi krug od kamenca i,

on će ti trajati.

Izlazit ćeš na balkon da pogledaš mjesec prije no što

zađe za zgradu – jedini događaj dana – njega ćeš

razvući.

Učit ćeš jezik tijela, nazive tableta koje se bojiš

progutati,

vezat ćeš kosu visoko na glavi zajedno s izrastom,

hodati uokolo zažarena, pustiti da te

prestravi.

A kada legneš u kadu i zagledaš se ponovo u četiri

bijele pločice na zidu na koje pada svjetlo

iz hodnika,

zakoračit ćeš na taj bijeli kvadrat i zamisliti da te

nosi kroz ovu neraspodijeljenu tamu,

zamislit ćeš, kažem, i taj će te bijeli kvadrat

držati.

Harikla

Ležiš dok ti zima polagano briše sjećanja,

Postaješ Harikla – ni planetoid ni komet,

S dva prstena zaleđene vode zaostala

Iz nekog davnog svemirskog sudara,

Postaješ vodena nimfa – ona koja istrajava,

Porodilja onih što ozdravljuju i onih što umiru,

Tihi svjedok nevidljivih tranzicija,

Postaješ odraz, posuda u koju se kroz prozor

Ulijevaju vrhovi zgrada i prazno zimsko nebo

Što sjaji iznad njih.

Nema se zašto

Strah je kristalni kostur tijela,

zvonak i svjetlucav.

Uzica trzavo ispisuje zapis što se

ne da pročitati.

Težina utiskuje stopala dublje

tamo otkuda smo izrasle, pa možemo

opet i opet listati.

U prozirnoj kupoli bolesti vidi se

daleko i u svim smjerovima,

pa otplavljene otpočetka, možemo

i prestati i početi disati,

u nenamjernoj ljepoti, u bezglasnoj

nježnosti.

Nema se zašto bježati.

 

Goldbachova slutnja

Omiljene knjige, hrana, muzika, što misliš o sastavljaču leksikona?

Blitva lešo s krumpirom, brudet od škarpine i pauka, sir kozji, pašticada, njoki, patlidžani, juha od rajčica, hrana protiv tuge, straha, samoće, začinjena, raznolika, hrana koju nikada nisi probala, hrana protiv nesigurnosti, koja uzbuđuje, koja se dijeli, Davisova Siesta, jer tu trubu svira zadnji čovjek na zemlji, Haustor jer nisu idioti, Katarina II jer jesu, samoubojice, Manu chao kad ne dotiču tlo, Waits, miss Simone, Cave kad laje i kad pjeva, Pirsig, Pennac, Pulmann, Stric Petros i Goldbahova slutnja: svaki parni broj veći od 2 može se prikazati kao zbroj dvaju primbrojeva.

Ali nema ništa matematičko u tom najstarijem neriješenom problemu u teoriji brojeva – vas četvero: ti + on, njegov sin i njegova žena, ništa matematičko u prostim porukama koje će ti opet slati kad se rastanete, iz puničinog vecea, ni u haljini na cvjetove koju si jutros predugo birala, ni u tome što si istovremeno i manjak i višak, ti i tvoja haljina, poezija i pornografija, leksikon i pitanja, do polovice tvoja, od polovice njegova: najuzbudljivija seksualna fantazija, opiši svoj sprovod, svoju obitelj... To si mogla biti ti, misliš dok čitaš, još jedan nedokaziv teorem, ali istinit, mogla si biti ti, a nisi.

 

Preuzeto iz: Ana Jurišić, Harikla, MeandarMedia, 2024.

O pjesnikinji

Harikla je najveće poznato tijelo u skupini kentaura, nebeskih tijela koja su po svojim svojstvima između planetoida i kometa. Da obiđe Sunce, smještena u vanjskom dijelu Sunčeva sustava između Saturna i Urana, potrebno joj je šezdeset tri godine, oko svoje osi okrene se za sedam sati. Površina joj je tamna i jedina od kentaura ima dva prstena, nazvana prema rijekama što definiraju granice Brazila. No Harikla je i nimfa, Apolonova kći, mudra žena u grčkoj mitologiji, nositeljica iscjeljujuće moći – ima talent stvoriti i držati sveti prostor potreban za rast duše.

Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – načelno sklizak teren u poplavi banalne self-help literature, no Ana Jurišić u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. Duševni rast u njezinoj definiciji možda najbolje u zbirci Harikla reprezentira stih iz pjesme „Što ako“: „Što ako je patnja nevidljivi rad, bogata sjetva, / pamučasta mudrost tamnih mjesta? Što ako stvaramo?“ Stih, kao i cijela zbirka, potvrđuje da imamo iskustva s pjesnikinjom koja nas je „poštedjela“ svojega rođenja, prvih koraka i moguće nesklapnih stihova; nezasluženo ubiremo samo zrele plodove.

Harikla je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad „nevidljivih tranzicija“ zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti. U pjesmi „Tajna“ Ana Jurišić piše: „Rođene u tamu, ničije, / kćeri rastu kao crni kristali tišine / na crnim nitima. / U toj tami jedna tajna sjaji, tiha, / nedohvatljiva.“ Kćeri – i sestre – spominje i u pjesmi „Večernja zvijezda“ koja zvuči kao nenametljivi hommage pjesničkom tijelu Vesne Krmpotić. Suptilne reference Jurišić povlači i prema Maku Dizdaru i Enesu Kiševiću u pjesmi „Vilma čita“ te Ivici Prtenjači kojeg hvali iz automobila u pjesmi/poetskom zapisu „Nije“.

„Čini se da se u knjizi pjesama Ane Jurišić Harikla dogodilo sve što se trebalo i što se nije trebalo dogoditi, ali njezina naknadnost ne isključuje iznenađenja i začudnosti, jednostavnost koja se u jeziku ogleda s pretpostavkama, sumnjama i otkrićima. Tko sam ja?, ili što je moje Drugo?, nije samo usputno pitanje, ili izgovor za narativne dionice u kojima se sluti priča o gubitku i naknadi za ono što je život mogao biti. Ali upravo se u tom međuprostoru nadoknađuje višak (ili manjak) koji se upisuje i briše da bi se dosegla cjelovita slika: postojanja, ako se tako jednostavnom riječju može opisati nelagoda i strast svakodnevnog“, zapisao je o knjizi pjesnik Miroslav Mićanović.

Ana Jurišić diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u medijima, nevladinom sektoru i obrazovnom sustavu baveći se područjem građanskog odgoja, promicanjem kritičkog mišljenja i kulture dijaloga.

27. rujna (petak) 2024.

https://www.najboljeknjige.com/vijesti/prozor-u-poeziju-ana-jurisic-pet-pjesama

 

Bilješka o autorici

Ana Jurišić rođena je 14. travnja 1978. godine u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dvadeset godina radila je u obrazovnom sustavu, medijima i nevladinom sektoru, baveći se građanskim odgojem, promicanjem kritičkog mišljenja i kulture dijaloga. Na Hrvatskoj radioteleviziji bila je urednica u Programu za djecu i mlade, uređivala brojne emisije i projekte iz područja filozofije, etike, logike, književnosti i građanskog odgoja. U nevladinim udrugama Hrvatsko debatno društvo i Forum za slobodu odgoja radila je kao voditeljica edukacija učenika, studenata i nastavnika. U nevladinom sektoru imala je priliku steći i bogato volontersko iskustvo. Od 2019. godine na dugotrajnom je bolovanju. Od tada se posvetila čitanju i pisanju. Objavila je zbirku pjesama Harikla, Meandar, Zagreb, 2024.

146. Pisci na mreži, 27. kolovoza (srijeda) 2025. u 17 sati: Goran Milaković

Gost 146. programa Pisci na mreži bit će Goran Milaković, pjesnik kristalnih riječi i traženja kruha, za prije i poslije, iznimnih životnih i radnih iskustava i znanja, svega što pjesništvu treba i s čim se bori. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Goranom Milakovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Milakovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Goranu Milakoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://strane.ba/goran-milakovic-jedna-pjesma-2/glazbe/#google_vignette

https://strane.ba/goran-milakovic-jedna-pjesma/

https://mvinfo.hr/clanak/poezija-u-drugom-filmu-goran-milakovic

https://p-portal.net/goran-milakovic-vazan-je-samo-unutarnji-nemir

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultura/goran-milakovic-i-marko-pogacar-poezija-je-potpuna-divljina-gdje-je-dopusteno-sve-knjizevnost-je-nacin-organizacije-grade-612649

https://lupiga.com/vijesti/autorice-u-gostima-ponedjeljkom-pet-pjesama-gorana-milakovica

https://booksa.hr/kritike/kruh-za-poslije-neprestano-na-rubu

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

Filip Kučeković

'Kruh za poslije': Neprestano na rubu

Kruh za poslije, Multimedijalni institut, Zagreb, 2025.

 

Već neko vrijeme sintagmu „kruh za poslije“ nemamo priliku susretati na izlozima pekarnica i ostalih mjesta na kojima se prodaju pekarski proizvodi. Ideja je u svojoj srži humana. Osobe koje si mogu priuštiti kruh, odnosno barem dva, kupe jedan i ostave ga u pekarnici kako bi ga nakon njih mogao uzeti netko tko si kruh kupiti ne može. Pa iako se takvom djelovanju može prigovoriti da je riječ o jednom navlastito kapitalističkom humanitarizmu koji sustavne probleme siromaštva i gladi nastoji razriješiti na individualnoj razini, neosporno je da situacija u kojoj kruh postaje svojevrsna transklasna štafeta koju sretniji pojedinci predaju onima manje sretnima itekako može poslužiti kao naslov pjesničke zbirke. 

A upravo se tako jedna i zove: ona Gorana Milakovića objavljena ove godine pri Multimedijalnom institutu poznatijem kao MAMA. Riječ je autoru kojem je ovo druga zbirka poezije nakon Rudnika stakla objavljenog 2019. godine. Zbirku Kruh za poslije čine pjesme, poema i pisma, a sastoji se od četiri prilično heterogene cjeline koje se svaka na svoj način bave pokušajem uspostave lirskog subjekta odnosom s drugima, u čemu, naravno, ne uspijeva jer je svaki pokušaj konstituiranja stabilnog subjekta tekstom unaprijed onemogućen samom naravi teksta. Takav je pokušaj pronalaska temelja u protejskoj naravi jezičnih konstrukcija i formalnih obilježja književnog teksta od početka predodređen na neuspjeh, a uspjeh Milakovićeve zbirke ovisi upravo o načinu posredovanja tog neuspjeha.

Prvi način na koji se lirski subjekt pokušava oblikovati je putem svojih prethodnika, pjesnika i pisaca, u dijelu prikladno nazvanom Posvete. U njemu se pred čitateljem ustanovljuje popis, svojevrsna osobna lektira i privatni kanon u kojem se nalaze prilično raznorodna imena poput Ivana Gorana Kovačića, Vaska Pope, Maksima Gorkog, Henrija Michauxa, Danijela Dragojevića, Refika Ličine, Gustavea Flauberta, Zbigniewa Herberta i Šabana Šarenkapića. Međutim, odmah valja otkloniti mogućnost da se radi o nedvosmisleno pohvalnim tekstovima u kojima se lirski glas nastoji afirmirati tako što parazitira na tuđim tekstovima i autorskim ličnostima. Umjesto toga Milakovićev subjekt svojim posvećenicima pristupa na mnogo kreativnije i začudnije načine. Tako Ivanu Goranu Kovačiću u pjesmi U Lukovdolu pristupa analitički pa raščlanjuje njegov leksik u formi natuknica, čime pokazuje živost autorovog jezika koja bi se u sintetičkim pregledima njegova stvaralaštva mogla previdjeti. Riječ je o svim pješačicama, njivetinama, lastavičnjacima, jastučenju, besavješćenju i mjesečenju bez kojih bi jezik autora Jame bio manje začudan.

U idućoj će posveti lirski subjekt u nepoznatom čovjeku na tuzlanskom aerodromu ugledati pjesnika Vaska Popu. Pjesma je to bez naslova, sažetog izraza, kratkih stihova i bez rime, baš onih poput samog pjesnika kojem je posvećena. I u tom je slučaju jasno da je identifikacija moguća jedino kao pogrešna identifikacija budući da je od samoga početka jasno da Vaska Pope nema, osim u stihovima koji, ma koliko se formalno trudili približiti originalu, u tome ne uspijevaju.

Milaković u zbirku uvodi i zanimljivu gestu pjesničkog ready-madea kada u nju uvrštava pjesmu Zbigniewa Herberta Priča o ruskim emigrantima, da bi čitatelj stranicu kasnije našao pjesmu priča o ruskim emigrantima sto godina kasnije. Neuspostavljeni autor ne samo što odbija biti Herbertova sjena duga stotinu godina, nego Herberta i ispravlja. U vlastitoj pjesmi otklanja Herbertov pjesnički višak za koji kaže da izmišlja, naime šaputanja i svjetla zabava koja su se palila, a kojih danas kao ni onda nije bilo. Nema i nije bilo ni samovara, ni svete ikone, ni zastave, sve su to dodaci i nadomjesci koje poezija dodaje povijesti ne bi li se lakše čuo pjesnički glas, isti onaj glas koji Milaković u svojoj pjesmi nemilosrdno podriva i još jedanput prokazuje kao utemeljiv u tekstu.

Posebno se u tom smislu ističe pjesma radovan u kojoj lirski subjekt promatra sudionike pjesničkih susreta pitajući se koji bi od njih mogao opet postati radovan. Estetski kriterij uspostavljanja subjekta time je razdvojen od etičkog jer ovog potonjeg tekst ne poznaje, što znači da se u tekstu ne može pronaći ništa više ili drugačije od samoga teksta.

Sljedeća cjelina nazvana je Dron i sačinjava poemu od trinaest dijelova u kojima se lirski glas obraća dronu, instanci za koju kaže da je stakleno oko ali pravo što sve jednako vidi. Pokušaj je to subjektivacije lirskog glasa na pozadini božanskog, svemogućeg i sveznajućeg entiteta, u ovom slučaju čitatelja pod čijim se okom nalaze njegove pjesme. Ciklus stoga započinje lajkozom:

bolesti raskošne asimetrije

u opažanju stvarnosti

napada uglavnom fine

diskurzivne cure i dečke

s jakim smislom za zarez.

Pisanje kao bolest nije nov motiv, ali postajanje subjektom putem bolesti pisanja nešto je što karakterizira poemu Dron, kao i čitavu Milakovićevu zbirku. Već u sljedećoj pjesmi bavi se šahistom Svetuškinom koji je počinio samoubojstvo dok je u zubima nosio kruh za poslije koji se javljao kao naslov zbirke. Propadanje, bilo da se radi o propadanju države, burzovnih indeksa ili prolaznosti života, bolesti, tumoru na mozgu odašiljača navedenih iskaza, preokupacija je koja ga progoni i u kojoj mu dron ne može pomoći koliko god ga on apostrofom nastojao uprisutniti u tekstu.

Jedina mogućnost stvaranja odvija se u jeziku:

mrave jede mravojed

a mravojeda jede

mravojedojed.

Ali tražiti u njoj smisao koji će se proširiti izvan jezika besmisleno je poput i besmislene beskonačnosti koja se pojavljuje na planu iskaza u pjesmi. Umjesto toga kreacija se zadržava samo na razini teksta u kojem nizanje leksičkih jedinica postaje književni postupak.

Treći dio zbirke najopsežniji je i obuhvaća gotovo polovinu čitave zbirke, ali je ujedno i najmanje koherentan i određen konceptom, a u naslovu Ljudi, životinje i problemi naznačeno je da će se baviti prilično različitim materijalom. I u ovom se slučaju lirski subjekt pokušava uspostaviti oblikovanjem iskaza o različitim pojavama poput koze, oca, majke, kapitalizma, goluba i sl. Širok spektar pojava u ovim je pjesmama našao svoje mjesto u kojemu se može književno oblikovati, što može dati prilično dobar uvid u sve ono u čemu lirski subjekt može prepoznati poeziju i potencijal za raspisivanje. Ipak, dok funkcioniraju pojedinačno, te pjesme zajedno ništa ne povezuje osim samog odsustva poveznice, zbog čega su i najslabiji dio zbirke.

Posljednji dio, možda i najintrigantniji, nazvan je Pisma Biljani, a iza njega se nalazi dvanaest pisama koja je lirski subjekt uputio dramatičarki Biljani Srbljanović prilikom dogovaranja neodržanog intervjua. Pisma su slana tijekom razdoblja od deset godina pa je naslovljenica na prva još i odgovarala, dok se na kasnija oglušila, kako nas sam lirski glas izvještava na početku toga dijela. U pismima se bavi intervjuom, ali njihov pošiljatelj, redovito potpisan kao Goran Milaković, u njih često uvodi vlastita razmišljanja vrlo slična prethodnim pjesmama. U njima se bavi Heideggerom, svojim dilerom Ivicom, Kraft-Ebingom, Kišem, Harmsom i Ugrešićkom ne bi li provocirao Biljanin odgovor koji u zbirci ne donosi. Pismo tako uvijek dolazi na pogrešnu adresu, a pošiljatelja paradoksalno otuđuje od onoga kome je upućeno. Šutnja primatelja, odnosno neprimatelja, ne da potpisanom Goranu Milakoviću da postane subjekt ni putem pisanja, što dovodi do krajnosti neuspjeh subjektivacije.

Kruh za poslije hermetična je zbirka poezije u kojoj se pojedini autobiografski i autofikcionalni trenuci tek naslućuju, ali nisu presudni za njeno razumijevanje i čitanje. Sastavljena od heterogenog sadržaja, njezina je koherencija neprestano na rubu i prijeti da se raspadne, što se i događa u trećem dijelu zbirke, ali nasreću posljednjih dvanaest pisama ipak uspijeva zaokružiti cjelinu, što je konačno čini uspjelom. Ako nakon prve Milakovićeve zbirke nismo znali u kojem će smjeru autor krenuti, izgleda da to ne znamo ni nakon druge, a koliko je to dobro ili loše, odlučit će autor sam, svojom trećom zbirkom.

Međutim, da se vratimo početnom pitanju. Kako pronaći žarište poetskih iskaza koji su pred čitateljem ako neprestano pokazuju da se lirski subjekt ne može izgraditi tekstom i na tekstu? Od posveta zaslužnim prethodnicima, preko obraćanja višem entitetu drona i poetskog usisavanja svakodnevne stvarnosti pa do pisama upućenih autorici, čini se da ništa ne uspijeva. Odgovor bi se mogao kriti na početku, u prvom dijelu, odnosno posveti Danijelu Dragojeviću:

danijel

na jednoj fotografiji danijel dragojević

u zimskoj prevelikoj jakni bježi brzo

iz fotografije žuri čini se

još nešto treba obaviti gore

prije nego se izjednači

voda koraka s nulom srebrnom

na trenutak izgleda

kao da će uspjeti

ali gdje da bježi čovjek

meki s klapnama

Lirski subjekt opisuje poznatu fotografiju Danijela Dragojevića u kojoj on doista bježi okrenut leđima prema objektivu i promatraču, pritom ga uspoređujući s knjigom. Njegovo sljepilo koje mu ne dopušta da razluči između čovjeka i knjiga zarazno je. Čini se da i knjigu Gorana Milakovića treba shvatiti na isti način. Praviti se da ne vidimo razliku između Gorana Milakovića i predmeta koji držimo u rukama kada čitamo njegove knjige. Treba zatim posegnuti za klapnama knjige Kruh za poslije pa ćemo vidjeti da na njima nema mnogo, osim jedne fotografije. Na njoj vidimo čovjeka, koji se možda zove Goran Milaković, iako to ne treba uzeti sa sigurnošću, kako stoji u zimskom pejzažu kraj jezera. Na sebi ima plavi džemper i jarko roza zimsku kapu te je pomalo nagnut unaprijed. Djeluje kao da će pasti u jezero i nestati s fotografije. Pogled mu je usmjeren na otvorenu knjigu koju drži u rukama. Možda je poezija.

Booksa, 8. srpnja 2025.

Bilješka o autoru

Goran Milaković (1983) rodom je iz Županje. Diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju, radio u nevladinom sektoru, bio novinar Jutarnjeg lista, živio posvuda. Poeziju je objavljivao u časopisima i na književnim portalima. Objavio: Rudnik stakla, HDP, Zagreb, 2019; Kruh za poslije, Multimedijalni institut, Zagreb, 2025.